NA PRVIM CRTAMA KROZ OBA SVJETSKA RATA, U BORBAMA PROTIV KOMUNIZMA, NAJSTRAVIČNIJEG SUSTAVA U LJUDSKOJ POVIJESTI, U DOMOVINSKOM RATU BORILI SMO SE ZA OSLOBOĐENJE DOMOVINE, ZA VJERU U BOGA, ZA SVOJE DOMOVE, PROTIV SRBOČETNIČKE AGRESIJE I NJIHOVE IMPERIJALISTIČKE TVOREVINE.

HRVATSKI DOMOBRANI OD PRVIH DANA HRVATSKE DRŽAVNE POVJESTI HRABRO I NEUSTRAŠIVO BRANE OSNOVNA NAČELA HRVATSKOG NARODA BOREĆI SE ZA;

BOGA, DOMOVINU I OBITELJ!

DOMOBRAN JE ČASNO IME

                  Unatoč raznim povijesnim lažljivcima i falsifikatorima, nepobitna je činjenica da je HRVATSKO DOMOBRANSTVO odigralo presudnu ulogu u očuvanju hrvatske državnosti kad je to bilo najteže i najvažnije.

Hrvatsko domobranstvo formirano je 1868. godine. Naime, Austro-Ugarskom nagodbom, koje je sastavnim dijelom bila i kraljevina Hrvatska, bilo je predviđeno osnivanje domobranstva u oba dijela Monarhije. Hrvatima u ugarskom dijelu monarhije nije bila nikako prihvatljiva želja Mađara da zapovjedni jezik u Hrvatskim postrojbama bude mađarski, te da se Hrvati bore pod mađarskom zastavom. Nije im bila prihvatljiva ni želja Mađara da se domobranstvo u Hrvatskoj  naziva kao u Ugarskoj "Honved". Tako je pri rješ¡avanju ovih dvojbi došlo do žestokih prijepora, gdje se posebno istakao grof Miroslav Kulmer, general, rođeni Zagrepčanin. On je naime predložio da se nova vojska u Hrvatskoj ne zove "Honved" nego Domobranstvo. Tu svoju zamisao vrlo uspješno je obranio i pred samim carom Franjom Josipom I.      

        Završni čin formiranja Hrvatskog domobranstva, dogodio se 5. prosinca 1868. godine, kada je zajednički Ugarsko-Hrvatski Sabor donio zakonski članak 41. o Domobranstvu. Ovim zakonom osnovano je HRVATSKO DOMOBRANSTVO.

Istim tim Zakonom je bilo određeno da je zapovjedni jezik u Kraljevskom hrvatskom domobranstvu, hrvatski, da se ono zove kraljevsko hrvatsko domobranstvo, da su zapovjednici hrvatski časnici koji su na odorama nosili hrvatske oznake, a stijeg pod kojim su se borili bio je uokviren hrvatskom trobojnicom.

    Poznato je da je u austrijskom dijelu monarhije u svim domobranskim postrojbama zapovjedni jezik bio njemački, tako da su pored Mađara, Hrvati bili jedini narod u Austro-ugarskoj monarhiji  koji je imao svoju vojsku pod svojim imenom, pod svojim časnicima i s hrvatskim zapovjednim jezikom.

      Sve ovo je između ostalog, navedeno i u Statutu UDRUGE HRVATSKI DOMOBRAN, gdje se, u čl. 7. dalje kaže; "samo ime domobran, karakterizira čovjeka, vojnika koji brani i oslobađa svoj dom i domovinu, a ne vrši agresiju niti napada tuđe domove ili domovine, on je dakle obrambeni ili osloboditeljski vojnik. I baš zbog toga osloboditeljskog i obrambenog značaja, ova će udruga gajiti te vrline tog imena domobran, a članom ove udruge može postati svaki preživjeli domobran iz II svjetskog rata, njegova obitelj, rodbina, obitelj i rodbina svih poginulih domobrana u II svjetskom ratu i nakon rata, svi prijatelji i svi ostali građani koji budu poštivali Statut udruge i Programska načela, te uredno plaćali članarinu.

ČASNO SU STAJALI NA BRANIKU DOMOVINE

 Petog prosinca 2008. navršilo se 140 godina od utemeljenja Hrvatskoga Domobranstva, što se ujedno smatra i ustrojstvom Hrvatskih Oružanih Snaga.
Toga dana godine 1868. odobren je, a sutradan proglašen u Hrvatskome saboru zakon o domobranstvu kao dio Hrvatsko-ugarske nagodbe, koji je sadržavao četiri temeljna hrvatska zahtjeva: 1. Hrvati će služiti vojni rok u Hrvatskoj, 2. vojna izobrazba obavljat će se na hrvatskom jeziku, 3. utemeljuju se kadetske škole i domobranske akademije i 4. hrvatske vojne jedinice mogu nositi samo hrvatska imena.
Time je službeno ustrojeno HRVATSKO DOMOBRANSTVO. Pretečom hrvatskoga domobranstva smatra se ban Josip Jelačić kao prvi i najveći hrvatski vojnik u pružanju otpora velikomađarskim presizanjima nad Hrvatima u Hrvatskoj.
Već 1878. bilježimo akciju hrvatskih domobranskih četa kojima je zapovijedao Josip Filipović pri oslobađanju hrvatskih područja od Turaka u Bosni i Hercegovini. Hrvati su dosljedno provodili sve ono što su postigli Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868., čime se koristio i car Franjo Josip Habsburški pri obuzdavanju mađarskog ekspanzionizma.
Od nekoliko bojišta u Prvome svjetskom ratu za nas su posebno važna Istočno i Balkansko te od 1915. i Talijansko, jer su se na njima borile hrvatske domobranske postrojbe. Od svih uvojačenih pripadnika bivše Monarhije Hrvata je bilo 14 posto, najviše od svih ostalih naroda u sastavu carstva.
U svim bitkama u kojima su sudjelovali - hrvatski domobrani su se isticali požrtvovnošću, stegom, hrabrošću, upornošću, samopouzdanjem i moralom, zbog čega su dobili mnogo najviših odličja.
Svoju visoku nacionalnu i državotvornu svijest domobrani su iskazali 5. prosinca 1918. Očekivali su da će i Hrvatska, nakon raspada Monarhije, dobiti svoju državu. Međutim, bili su razočarani time što su neki jugoslavenski usmjereni hrvatski političari svoj narod odveli u maglu prve Jugoslavije. Da bi to što sigurnije bilo provedeno, hrvatski domobrani su razoružani i razvojačeni.
Spomenutog nadnevka demonstrirali su na Jelačićevu trgu u Zagrebu protiv odluke donesene 1. prosinca 1918., odnosno protiv ulaska u Kraljevinu SHS. Velikosrpska vojska reagirala je oružjem i pobila dvadesetak golorukih vojnika. Bio je to kraj domobranstva, jer u zajedničkoj državi hrvatska vojska nije postojala.
Ali te domobranske prosinačke žrtve iz 1918. desetljećima su u narodu podržavale svijest o samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj.
U prvoj godini postojanja Nezavisne Države Hrvatske utemeljeno je Ministarstvo hrvatskoga domobranstva s ministrom Slavkom Kvaternikom, čime je iskazana velika važnost domobranskom ustroju obrane države. Da bi domobranstvo djelovalo, mnogi bivši visoki austrougarski i jugoslavenski časnici promaknuti su u više činove. Istodobno otvorena je Domobranska vojna akademija u Zagrebu kako bi se dobio novi školovani časnički kadar.
U svim bitkama u kojima su sudjelovali, domobrani su iskazivali časne povijesne odlike hrvatskoga vojnika: nesebično požrtvovanje, herojstvo i moral utemeljen na ljubavi prema domovini Hrvatskoj.
Povijesno značenje imala je odluka predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 24. prosinca 1991. kojom se domobranstvo određuje kao poseban dio hrvatske vojske (preteča toga bila je Narodna zaštita).
Zbog novonastalih okolnosti u sadašnjemu svijetu i u Hrvatskoj, domobranstvo se razlikuje od prijašnjega. Kao dio Hrvatske vojske podvrgnuto je jedinstvenom zapovijedanju.
Domobranske postrojbe sudjelovale su u izvršavanju borbenih zadaća (Maslenica, Peruča, Gospić itd., te su dale i veliki doprinos u povijesnim dosezima Hrvatske vojske - Bljesku i Oluji). Isto tako, da nisu ukinute, nezaobilazna bi bila njihova pomoć i danas, u mirnodopsko vrijeme prigodom elementarnih nepogoda u spašavanju pučanstva i imovine...
Sve ono što je postignuto Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868., ukinuto je i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji, dakle Hrvatska je ostala bez svoje vojske. Znamo i osjetili smo zašto je tako bilo. Srbi su se plašili izraza domobran, jer shvaćali su što ta riječ u značenjskom smislu podrazumijeva.
Obilježavanjem 140. obljetnice hrvatskoga domobranstva, prisežemo da ćemo učinit sve potrebne napore prema vraćanju i oživljavanju stare slave preteči Hrvatskih oružanih snaga - HRVATSKOMU DOMOBRANSTVU.

Korišteni su dijelovi teksta prof. BOŽIDARA SPITZERA, član Odbora za odnose s javnošću Udruge ratnih veterana »Hrvatski domobran«,

           NASTANAK HRVATSKOG DOMOBRANSTVA 1868.

Pregovori oko stvaranja domobranstva su dugo trajali i bili vrlo tvrdokorni. Hrvati su nepopustljivo ustrajali u svoja četiri osnovna zahtjeva:

• 1 Prvo- njihovi vojni obveznici moraju služiti svoj obavezni vojni rok isključivo na području Hrvatske.
• 2 Drugo- izobrazba pripadnika hrvatskih oružanih snaga odvijat će se isključivo na Hrvatskom Jeziku.
• 3 Treće- dopuna hrvatskih oružanih snaga časništvom i podčasništvom obavljat će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama.
• 4 Četvrto- hrvatske postrojbe nosit će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti posada zapovjedništva.
• U početku su takvi zahtjevi bili jednostavno neprihvatljivi drugoj pregovaračkoj strani, ali se upornost hrvatskih pregovarača s vremenom isplatila. 1868. godine je potpisana Hrvatsko-ugarska nagodba kojom su u cijelosti prihvaćeni ovi hrvatski zahtjevi.

PRVE POSTROJBE

Tako je u Hrvatskoj i Slavoniji 46 godina prije početka Prvog svjetskog rata počelo ustrojavanje hrvatskih oružanih snaga pod imenom Hrvatsko Domobranstvo.

Od vojnih obveznika na području Hrvatske i Slavonije ustrojene su četiri bojne: 79, 80, 81 i 82. Sve četiri su se nalazile u Zagrebu i prvo su imale karakter pomoćnih pješačkih formacija. Nedugo potom su osnovana i četiri eskadrona: 29,30,31 i 32. a odmah potom i osam novih bojni: 83,84,87,88,89,90,91 i 92. U idućih pet godina osnovane su:

• 5 25. pješačka pukovnija ( Zagreb )
• 6 26. pješačka pukovnija ( Karlovac )
• 7 27. pješačka pukovnija ( Sisak )
• 8 28. pješačka pukovnija ( Osijek )
• Osim toga osnovana je 10. pukovnija u Varaždinu, a u Zagrebu 6. topnička pukovnija. One su 1890. ušle u sastav hrvatske domobranske stajaće vojske.

Vojničke zastave svih postrojbi bile su, pored dotadašnjih austro-ugarskih, dopunjene hrvatskom trobojnicom.

ULOGA DOMOBRANSTVA U PRVOM SVJETSKOM RATU

U okvirima, sada već hrvatskog, VII. domobranskog vojnog okružja, neposredno uoči prvog svjetskog rata, ustrojena je 42. pješačka divizija, koja se vrlo brzo pročula po uzornoj disciplini i iznimnim vojničkim vještinama, pa je prozvana "Vražjom divizijom". Divizija je imala 14.000 ljudi i bila je pod zapovjedništvom general pukovnika Stjepana Sarkotića

. Divizija se posebno istaknula 1915. prilikom zauzimanja Crne Gore.

Početkom prvog svjetskog rata i u Hrvatskoj je također provedena mobilizacija, pa je od, kako se to nazivalo, pučko-ustaških jedinica oblikovana 104. domobranska pučko-ustaška brigada zajedno s dvije dopunske pukovnije, koje su tijekom rata popunjavane Hrvatima i Srbima s područja Hrvatske i Slavonije.

· Redovna vojna obveza u domobranskoj vojsci trajala je dvije godine.

ODORE

Vojničke odore pripadnika hrvatskih domobranskih snaga bile su od plave čohe, ukrašene na hlačama, i crvene uzice, dok su u ostalim austro-ugarskim postrojbama uzice bili žute boje. Na glavi su pored austro-ugarskog amblema u obliku krune pripadnici domobranstva nosili hrvatski grb.

· U Drugom svjetskom ratu domobrani su imali smeđe odore slična ustaškim, kape s vojnim oznakama domobrana i vojne čizme iste kao i ustaše.Na ovratniku su imali oznake činova. Ponekad su za vrijeme zime imali kapute iste boje kao i odora.

·

· DOMOBRANSTVO U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

OBNOVA DOMOBRANSTVA

Od prvog dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske bivši pukovnik austro-ugarske vojske Slavko Kvaternik, zajedno s pješačkim pukovnikom Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je ustrojavanje hrvatskih oružanih snaga.

· Polazište Slavka Kvaternika bilo je nastavljanje tradicije hrvatskog domobranstva, koja je započela 1868. godine i trajala 50 godina. U pogledu imena buduće hrvatske vojske nije bilo nikakve dvojbe: regularna hrvatska vojska može se i mora zvati onim imenom kojim su prije 73 godine izborili predstavnici hrvatskih oružanih snaga i tako nastaviti njihovu slavnu tradiciju.

· Na sjednici Privremenog predsjedništva hrvatskog domobranstva, održanoj 16. travnja 1941. odlučeno je da se hrvatska vojska ustroji i vodi po uzorima i načelima koja su vrijedila za hrvatsko domobranstvo do 1918. godine. Na taj će se način, kako je rečeno, produžiti tradicija hrvatske vojske i njezine slavom ovjenčane "Vražje divizije".

· Vojni obveznici s područja Nezavisne Države Hrvatske, kji su u bivšoj Kraljevini Jugoslviji počeli služiti vojni rok, zatim svi oni koji potpadaju pod obvezu redovnog novačenja, dakle rođeni 1920. i 1921. godine, bili su osnova za osnutak hrvatskih oružanih snaga. Kada su uspostavljena popunidbena zapovjedništva, domobranstvo je počelo sa oko 45.000 pripadnika. Od tog broja zračne snage su imale oko 5000 pripadnika, mornarica 2000, oružništvo oko 7500, dok su ostatak činile kopnene jedinice.

· U novinama su objavljivani pozivi časnicima i podčasnicima bivše austro-ugarske vojske te časnicima (oficirima) i podčanicima (podoficirima) jugoslavenske vojske rođenima na teritoriju NDH da se prijave najbližoj vojnoj posadi. Tako je već poslije prva tri mjeseca postojanja nova država imala oko 3500 časnika, od čega 40 generala, 950 viših časnika, dok su ostalo bili poručnici, nadporučnici, satnici i nadsatnici.

· Naredbom o vojnim školama Ministarstva hrvatskog domobranstva od 31. kolovoza 1941. osnovane su časničke i dočasničke škole. Prva klasa, novoosnovane Domobranske vojne akademije u NDH, koja se nalazila u Ilici 236, imala je 878 akademičara. Među njima su bili i pitomci završnih klasa Vojne akademije u Beogradu podrijetlom iz Hrvatske. Dovršavajući školovanje u Domobranskoj akademiji oni su tijekom 1941. promaknuti u čin poručnika i tako postali prvi mladi časnici hrvatskog domobranstva koji su školovani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

· Uz to je u Sarajevu postojao tzv. tečaj Vojne akademije, čiji su polaznici nakon uspješno završenog prvog godišta mogli upisati prvi tečaj Domobranske vojne akademije u Zagrebu.

· Istom su naredbom osnovane i dočasničke škole u kojima je ukupno bili 2878 polaznika.

FORMIRANJE VOJNIH POSTROJBI

U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je riješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva. Poslove oko ustrojstva nove vojske obavljat će privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili: general Slavko Štancer ( kopnene snage), admiral Đuro Jakčin ( ratna mornarica ), pukovnik Vlado Kren ( zrakoplovstvo ), Josip Marković ( željeznice i promet ), Zvonimir Pavešić ( cestovni promet ), Hinko Krenčić ( pošta ) i Petar Petković ( javni red i sigurnost ).

·

AKCIJE DOMOBRANSKIH POSTROJBI U II SVJETSKOM RATU

· 1941.

Do kraja 1941. godine Hrvatsko domobranstvo bilo je već prilično dobro naoružana i organizirana vojna sila. Tada je brojila oko 40.000 ljudi u kopnenim snagama plus zrakoplovstvo. Do kraja 1941. domobranstvo je bilo podjeljeno u 3 vojna područja sa sjedištima u Sisku, Banja Luci i Sarajevu. Sastojalo se od:

• 1 Prva divizija ( Bjelovar )
• 2 Druga divizija ( Bihać )
• 3 Treća divizija ( Vinkovci )
• 4 Četvrta divizija ( Doboj )
• 5 Peta divizija ( Sarajevo )
• 6 Šesta divizija ( Mostar )
• Glavna uloga vojske u prvim ratnim mjesecima bila je uspostava vlasti na svim krajevima NDH i zajedno sa Hrvatskim oružništvom, osiguravanje neometanog javnog i privatnog života u novoj državi.

S vremenom se na području Like, Banovine, Dalmatinske zagore i istočne Bosne raširio četnički

, a kasnije i partizanski pokret koji je zahvatio i šire prostore. Zadaće Hrvatskog domobranstva bila je obračunati se s pobunjenicima, oduzeti svo oružje koje je bilo u ilegalnom posjedu i uspostaviti sigurnost na tim krajevima.

To je bilo teško, jer bi pobunjeni četnici pustošili po zemlji i terorizirali bespomoćno stanovništvo, a kada bi došle postrojbe regularne vojske sakrili bi puške i krenuli obrađivati vrtove, kao “pošteni” građani!

Kako je pobunjenički pokret (pogotovo partizanski) jačao, tako je dr. Ante Pavelić odobrio korištenje sile u svrhu očuvanja mira u novoj državi. Iako su se pripadnici Domobranstva držali disciplinirano, srpski pobunjenici nisu marili za odoru, te je kasnije stvorena predodžba o Domobranskoj vojsci kao "fašističkoj" i "zločinačkoj".

1942.

Do sredine 1942. domobranstvo već broji oko 100.000 vojnika, podijeljenih u 3 zbora, a svaki se sastojao od po dvije divizije sa pripadajućim oklopnim, opkoparskim ( inžinjerskim ), pionirskim ( izviđačkim ) i ostalim bojnama i satnijama.

 

Prvi zbor, stožer u Sisku	Drugi zbor, stožer u Sl. Brodu	Treći zbor, stožer u Sarajevu
1. divizija, Bjelovar	3. divizija, Vinkovci	5. divizija, Sarajevo
2. divizija, Bihać	4. divizija, Doboj	6. divizija, Klišanić
Petrnijski zdrug, Petrinja	Banjalučki zdrug, Banja Luka	Zenički zdrug, Zenica

Za 1942. Hrvatsko domobranstvo dobiva moderno naoružanje kopnene vojske i zrakoplovstva, uglavnom kupljeno od Njemačke. Oformljene su i samovozne (motorizirane) i oklopne (tenkovske) satnije u sastavu pješačkih divizija, uglavnom sa svrhom potpore pješadiji.

Ratne operacije domobranstva šire se na čitavu Bosnu gdje je pojačana aktivnost partizana. Dolazi i do prvih većih bitaka sa partizanima i četnicima, uglavnom na podrućju zapadne Bosne - oko Bihaća, Banja Luke, Jajca...

Četnici su vrlo aktivni na području istočne Bosne i Dalmatinske zagore, gdje su domobrani prisiljeni istjeravati četnike bez milosti iz opustošenih sela, u kojima čentici za odmazdu vrše pokolj nad stanovništvom. Te godine se dogodila bitka na Kozari, u kojoj je razbijena glavnina partizanskih snaga na planini Kozari. Domobranske snage koje su sudjelovali u bitci brojale su oko 18 000 vojnika, 150 tenkova i 80 aviona. Glavnina domobranskih snaga napala je iz smjera Jasenovca prema Prosati i iz smjera Banovine prema Bos. Novom. Za vrijeme akcije domobrani su imali 3 do 4 tisuće žrtava, što mrtvih, što ranjenih. Partizani su za vrijeme bitke izgubili preko 6000 vojnika, većinom poginulih.

1943.

Tijekom 1943. godine aktivnosti domobranstva sve se više pojačavaju, pogotovo nakon kapitulacije Italije zbog čega je došlo do intenzivnog jačanja partizanskog pokreta.

Prva veća akcija domobranstva, koje sada broji oko 150 000 vojnika, bilo je istjerivanje glavnine partizanskih snaga iz zapadne Bosne i grada Bihaća gdje se smjestio glavni štab partizana. U suradnji sa njemačkim postrojbama, partizani su nakon žestokih borbi istjerani i počeli su se povlačiti prema Neretvi. Potkraj veljače i na početku ožujka vodila se žestoka bitka sa partizanima, a u njoj su sudjelovali 4. domobranski zdrug i 5. i 8. divizija, ukupne snage 15 000 ljudi sa 110 tenkova i jednom eskadrilom aviona. Najžešče borbe su se vodile oko Gornjeg Vakufa, kojeg su partizani 3. ožujka nakratko zauzeli. Domobrani su zajedno s Nijemcima i Talijanima pritisnuli partizane koji su se povukli preko Neretve u istočnu Hercegovinu i dalje prema Sandžaku.

Slijedeća veća bitka u kojoj je sudjelovalo domobranstvo bila je operacija Sshwartz, poznatija kao Bitka na Sutjesci. U njoj su domobranske snage ( 4. domobranski zdrug, 4.,5.,7. divizija ) u jačini od 15 000 ljudi sa 120 tenkova i 15 aviona operativne grupe "Sarajevo" napale partizanske položaje u dolini Sutjeske i oko grada Foča. U prvim tjednima borbe nije bilo nekih većih pomaka, iako se linija pomicala na štetu partizana. Onada su u razdoblju od 3. do 15. lipnja partizani izvršili žestoki proboj svim sanagama i probili se u istočnu Bosnu.

HRVATSKO DOMOBRANSTVO TIJEKOM DOMOVINSKOG RATA

Početkom Domovinskog rata samoinicijativno se stvaraju jedinice Narodne zaštite, uz već postojeće regularne jedinice Zbora Narodne Gard (ZNG). Narodna zaštita se tretirala kao rezervna vojska koja bi stupila u akciju u slučaju da postrojbe ZNG-a budu poražene. 24. prosinca 1991. domobranstvo je obnovljeno i postalo je posebni dio Hrvatske Vojske kao rezervni sastav te je podvrgnuto jedinstvenom sustavu zapovijedanja. Domobranske postrojbe sudjelovale su u izvršavanju borbenih zadaća (Maslenica, Peruča, Gospić itd., te su dale i veliki doprinos u Bljesku i Oluji).