hrvatska_zastava
Hrvatska zastava na Poljudskom istoku 2 knin_5 y178725801748602
tudjman-knin

UDRUGA HRVATSKIH RATNIH VETERANA

HRVATSKI DOMOBRAN

OGRANAK

ZADAR

      PRIVLAKA

          Žrtve komunističkog terora, II svjetskog rata i poraća 1941- 1945. g.

1.Begonja Božo, sin Martina i Marcele r. Budija, rođ. 15. 12.1918. hrvatski vojnik, mladić, poginuo svibanj 1945.ubili ga partizani, grob mu nije poznat.

2.Begonja Marijan, sin Romea i Stoje r. Grbić, rođ. 7. 09. 1920. mladić, poginuo u Ravnim kotarima 1943. ubili ga  partizani, « bolje reći Privlački terenci».

Po iskazu gosp Krste Begonje brata ubijenog koji navodi okolnosti stradanja rekao je slijedeće: Jedan od trojice sumještana koji su, zbog gladi, zaklali jednu susjedovu ovcu, zbog čega su bili uhićeni, odagnani u nepoznatom pravcu i ubijeni. Ne zna se točno mjesto ni način ubojstva. Pretpostavlja se, negdje u Ravnim kotarima. Ovo govori o brutalnosti tzv. » Narodne vlasti»,  kojoj ljudski život nije značio ništa. Je li jedna ovca vrijedna tri ljudska života? Osim Marijana za istu stvar ubijeni su njegov mlađi brat Mate-Cico i Matulj Frane-Vranje.                

3. Begonja Mate (Cico), sin Romea i Stoje r. Grbić, rođ. 11. 05.1926.mladić, ubijen u Ravnim kotarima1943., ubijen samo zato što je zajedno s bratom Marijanom i prijateljem Franom, zaklali jednu ovcu zbog gladi, (vidi pod brojem dva).

4. Canki Pave, sin Aleksandra i majke? rođ. 1892. oženjen ostalo jedno dijete, osuđen na smrt strijeljanjem, dan smrti navodi se 7. 06. 1945. u Zagrebu.

Pave Canki, pravnik, ministar pravosuđa i bogoštovanja u vladi NDH, rođen je najvjerojatnije u Ninu i ako korijenje vuče iz Privlake. Naime on je potomak poznate Privlačke obitelji Zanki, koja je imala plemićku titulu. Njegov stric don Pave Zanki je poznati Pravaš, koji je bio predsjednik Pravaša Dalmacije.  Pretpostavlja se da je promijenio prezime u Canki dok je kao pravnik službovao u Hercegovini  (Čapljini). Kada se 1945.godine. povlačila hrvatska vojska prema Austriji, Pave Canki skupa  s ostalim članovima Vlade NDH stigao je do Blajburga. Tamo ih je Britanska vojska izručila  partizanima pa je bio  vraćen s ostalim članovima Vlade u Zagreb. Nakon kraćeg suđenja osuđen je na smrt strijeljanjem. Pretpostavlja se da je likvidiran u Maksimirskoj šumi u Zagrebu. Lipanj 1945. 

 5. Glavan Marijan (Vuki) hrvatski vojnik, sin Ante i Marije r. Peša, rođ. 2. 05. 1920. mladić, poginuo 1944. grob nepoznat, ubili ga partizani.

6. Glavan Mile hrvatski vojnik, sin Petra i Lucije r. Glavan, rođ. 25. 04.1917. mladić. U samom početku travnja 1941. g. stupa u Hrvatsku policiju. Nestao negdje oko Bjelovara 1944 / 45. ubili ga partizani, grob mu nije poznat.

7. Glavan Šime (Cojdat) hrvatski vojnik, sin Jakova i Stoje r. Stulić,  rođ. 28. 02. 1914. mladić. Odlazi u Hrvatsku Policiju u travnju 1941. završetak rata dočekao u Karlovcu, od tada mu se gubi svaki trag, poginuo 1945. grob mu nije poznat.

8. Glavan Tomislav (Ključi), sin Frane i majke? rođ. 1883. oženjen ostalo dvoje djece. Bio je dugogodišnji kapetan na brodu «Jadranska Straža», kad su Talijani okupirali Dalmaciju odselio se u Zagreb. Bio je direktor tvornice rublja u Novoj Gradiški. Završetkom rata 1944 / 1945. u najezdi partizana gubi mu se svaki trag

9. Glavan Vladimir (Buko) hrvatski vojnik, sin Mate i Milice r. Ćepulo, rođ. 28.12.1922.mladić, poginuo u Sisku, ubili ga partizani 1944. za grob mu se ne zna.

10. Kolanović Josip (Bepo), sin Špira i Antonie r. Filippo, rođ. 20. 03. 1867. g.  Živio je i radio u Privlaci, bio je jedan od najimućnijih ljudi u mjestu. Za vrijeme II. svjetskog rata bio je neutralan – bolje reći pomagao je Talijanima i Hrvatima. Zbog navodne suradnje s Talijanima bio je uhićen odveden u nepoznatom pravcu i ubijen 1944.g. Ubili ga partizani za grob mu se ne zna.

11. Matulj Frane (Vranje), sin Šime i  Šimice r. Šarić , rođ. 7. 12. 1904. oženjen ostalo četvero djece, uhićen sa još dvojicom mještana braće, Marijanom i Matom Begonja.( Ostalo vidi pod brojem dva), poginuo 1943. ubili ga partizani grob nepoznat.

12. Pupovac Ivan redarstveni službenik, sin Mate i Perke r. Glavan, rođ. 28. svibnja 1914. godine.

       Oženjen ostalo dvoje djece. Stolarski zanat završio u Zagrebu 1933. potom se vraća u Privlaku i zapošljava se u stolarskoj radionici Šime Ivankovića u Zadru. Tu je radio do 1938.g. Iza toga otvara vlastitu radionicu u Privlaci. Oženio se 1939. godine. Godine 1942. seli s obitelji u Zagreb. Kao član HSS priključuje se Ustaškom Pokretu. Zapošljava se kao službenik u Policiji i radi na poslovima prijave - odjave u Petrovoj ulici u Zagrebu. U ožujku 1944. vraća se u Privlaku i uključuje se kao izvidnik - činom dorojnik u policijsku postaju u Zemuniku. U srpnju ( ili rujnu ?) 1944. g. na nagovor muža od sestre (zeta) i još nekih mještana prelazi u partizane i prebačen je na Dugi Otok u mjesto Zaglav. Tu je bila komanda primorsko- oblasnog sektora. Nekoliko dana bio je slobodan, dok nije iz Privlake i Nina došla « karakteristika». Odmah su ga zatvorili i vezali potom mučili i ispitivali. Zatim je prebačen na Vis gdje je strijeljan 16. srpnja 1945. godine. Vjerojatno bačen u more.Ovdje se postavlja nekoliko pitanja:                                                                                                                                 a) Ubili su nevina čovjeka, (nažalost takvih je bilo bezbroj) koji nije nikome nikakvo zlo učinio, naprotiv ima mnogo svjedoka koji su pričali kako je mnogima pomagao čak i pod cijenu vlastitog života.                                                                                 b) Zašto ga nisu zaštitili oni koji su ga nagovarali da priđe u partizane! ?                                                                                   c)  Ne znam po koji put je dokazano, da partizanima ljudski život nije značio ništa.                                                                   d) Jedini mu je grijeh  bio taj što je bio Hrvatski rodoljub.

13. Pupovac Marijan hrvatski vojnik, sin Mate i Perke r. Glavan rođ. 05. 02. 1922. mladić, zaklan u Topuskom ili Delnicama1944.g.

Prema pričanju Mile Bašića iz Vira; njih dvojica zajedno su otišli iz Privlake odnosno Vira i priključili se Hrvatskim rodoljubima koji su se nalazili na području Velebita - Like. Uglavnom su se zadržavali na tom području. Nisu sudjelovali u nikakvim vojnim akcijama. Upravo iz tog razloga predali su se partizanima, koji su raspisali oglas da se predaju svi oni koji nisu «okrvavili ruke». Jedno jutro kad se probudio Bašić, Marijana Pupovca nije bilo u spavaonici, pitao je Lešu Glavana iz Privlake, koji je bio partizanski komesar na tom području – gdje je Marijan?  On mu je odgovorio, da  je bolje za njega da ne postavlja takva pitanja. Prema nekim izvorima  protiv Marjana je svjedočio Frane Glavan, brat Leše Glavana.  Frane je također bio u hrvatskim oružanim postrojbama, ali navodno je  Franu brat Leše zaštitio i nije mu se ništa dogodilo. Isti je lažno svjedočio protiv Marjana da bi se pred partizanima opravdao zbog sudjelovanja u hrvatskim postrojbama.                    Iz drugog izvora (Kurta Pave), doznaje se da su ga partizani zaklali u Topuskom ili  Delnicama 1944. g.                   Gospodin Mile Bašić je kasnije živio i osnovao obitelj, što znači da on kao i Marijan nisu napravili nikakvi zločin jer su čitavo vrijeme bili zajedno, Marijan je imao nesreću što je na tom području bio Leše (Aleksandar) Glavan, koji je za nagradu za svoja nedjela, postavljen za predsjednika suda u Zadru.

14. Surić Šime (Šimić), sin Ante i Šimice r. Surić, rođ. 28. 10.1887. godine. oženjen ostalo devetero djece, poginuo u Privlaci 1944. utopljen od «narodne vlasti». Bio je sakristan u mjestu. Prema kazivanju Joakima Surića, nakon pada Italije rujan 1943. godine u Privlaku su došli Nijemci. Oni su trebali dosta sposobnih ljudi da im vrše iskop bunkera na području Nina. Za iste poslove su koristili mještane iz okolnih sela. Između ostalog i ljudi iz Privlake su morali ići kopati te bunkere.Nijemci su angažirali Šimu Surića (Šimića) da napravi popis mještana koji su bili fizički sposobni za rad koji se odnosio na iskop bunkera. On je neko vrijeme radio te popise, dok jednom nije došao u sukob s Nijemcima i odbio to raditi. Bojeći se da ga Nijemci ne kazne pobjegao je iz kuće i sklonio se kod sina Dragutina u zaselak Blajnovicu. Shvativši da tu nije siguran pobjegao je na Otok Vir. Na Viru su bili partizani. Odmah su ga uhitili i zbog navodne suradnje s okupatorom utopili u moru.      Ovdje treba istaći, da posebne «zasluge» za to ubojstvo ima Leše (Aleksandar) Glavan. Da bi ironija bila potpuna nesretnom «Šimiću» nije pomogla ni činjenica da su mu tri sina bila u partizanima.

              Za osobu pod brojem 14 podatke dao Joakim Surić iz Privlake

15. Zanki Jure hrvatski vojnik, sin Ivana i Ike r. Sinovčić, rođ. 23. 04. 1913. oženjen, ostalo dvoje djece, poginuo u okolici Zemuna 1945. g. ubili ga partizani.  Jure je 1941 .g., otišao u redarstvene snage NDH, i službovao je u Mostaru, Splitu, Banja-Luci i Vinkovcima. Godine 1945., zadnji put viđen oko Zemuna, nakon čega mu se gubi  svaki trag.

16. Don Eugen Šutrin (Jenio), sin Šime i Justine, r. Škifić, rođ. 26. lipnja 1914., u Luci na Dugom otoku. Mučki ubijen u Privlaci 26. studenog 1945. godine. Poslije završene osnovne škole u rodnom mjestu odlazi u Biskupsko đačko sjemenište u Šibenik gdje je završio državnu klasičnu gimnaziju.  Ljeta Gospodnjeg 1938. u šibenskoj katedrali sv. Jakova, graditelja Jurja Dalmatinca rođenog Zadranina, primio je niže i više redove (prezbiterijat 17. srpnja 1938.) od o, dra. Jeronima Milete, biskupa šibenskoga i apostolskog administratora zadarske nadbiskupije.   Neposredno nakon rata, posta ispražnjena župa Privlaka. Velika župa zapadno od Zadra. Biskup Mileta, saznavši za don Eugenovu požrtvovnost prema našim ljudima u Talijanskom logoru, u znak povjerenja povjeri mu Privlaku. I tek šestog dana nakon njegova dolaska u župu, dvojica mladih neznanaca, potplaćenih skojevaca iz Nina i Zatona (kasnije su bili uhićeni i osuđeni), izvedoše na prevaru noću župnika don Eugena 26. studenoga 1945. godine iz kuće. Pozvali su ga u udaljeni zaseok da podjeli sakramente umirućih njegovoj «bolesnoj» majci koju je konj smrtno udario.  Pošto se don Eugen spremio, uzeo sv. Pričest i bolesničko ulje, pođe s nepoznatim mladićima u tamnu noć. Oni ga putem mučki ustrijeliše sa dva revolverska metka u glavu, potom umoreno tijelo baciše u more zamotavši mu prije kamenja u svećeničko odijelo kako bi morska dubina prekrila  taj nečuveno prljav i okrutan zločin.

    Zabilješke na stranicama 63 – 69.  don ROZARIO ŠUTRIN

                                                                  DVANAJESTORICA

                                                                  NAŠE UMORENE BRAĆE

To isto potvrđuje OZN-a u svom izvješću pod Br. 4993. 9. XII. 1945. Zagreb:U tom izvješću napisano je:

Osim činjenice da su ubojstvom don Eugena Šutrin župnika iz Privlake izvršili sekretar Općinskog komiteta Nin, Đani Pavlović i član KK. KP. Pere Ćurko.

Za žrtve komunističkog terora u II., svjetskom ratu, podatke pripremili

Miro Glavan svjedočio za žrtve koje se nalaze pod brojem 6,7,8,9,12. i 15.

Josip Kolanović za pod br. 10.

Joso  Glavan za pod br. 5.

Krste Begonja za pod br. 3, i 2.

Mate Zanki za pod br. 4.

Ante Matulj za pod br. 11.

Mile Bašić i Darinko Pupovac za pod br. 13.

Ive Mustać i Joakim Surić za pod br. 14.

Darinko Pupovac za pod br. 1 i 12.

.

                                                                                   ZAKLJUČAK

Na temelju do sada prikupljenih podataka procjenjuje se, da je po svršetku Drugog svjetskog rata ubijeno najmanje 600,000 (šesto tisuća) hrvatskih vojnika, nenaoružanih građana, žena, djece i staraca.  Od prvog dana stvaranja Nezavisne Države Hrvatske nju su rušili srpski četnici predvođeni Dražom Mihajlovićem. Tridesetak dana poslije su se njima pridružili  partizani Josipa Broza Tita najvećeg zločinca na ovim prostorima. Prva ubojstva i zločine izvršili su četnici već u travnju 1941. u svibnju i srpnju pobili i popalili Južnu Liku, područje Grahova, te dio ravnih Kotara.  Za dan tzv. «nekog narodnog ustanka», u Grahovu na ražnju je pečen svećenik i jedan časnik hrvatske vojske, tako da bi ujedinili suđenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Katoličkoj Crkvi. Četnici, kojima je pomagala Engleska, a i dan danas pomaže. Sklopili su sporazum i s Talijanima, da zajednički raskomadaju Hrvatsku Državu.                                                                                                Komunisti iz Hrvatske u Sisku ustrojavaju skupinu komunista i u ime Staljina i Rusije započeli borbu protiv hrvatske države, a ne protiv ustaškog režima. Njihova borba imala je za cilj uspostavu komunističke vlasti, i ponovo podjarmiti Hrvate u umjetnu tvorevinu Jugoslaviju. U takozvanu «narodno-oslobodilačkomu ratu» nebrojne su zločine učinili partizani Josipa Broza Tita, ( čitaj bandita), koji se ćirilicom potpisivao TITO. Što bi značilo početna slova Tajne Internacionalne Terorističke Organizacije. Pod izlikom borbe protiv njemačkih i talijanskih okupatora i njihovih domaćih slugu ubijali su  ne samo tobožnje  narodne neprijatelje nego i moguće protivnike nakon rata. Tako i kod nas u Ravnim Kotarima komunisti su se natjecali tko će ubiti više Hrvata.  U samom početku stvarane su neke komunističke grupice zvane «terenci».Oni bi izmislili za osobu da je špijun i kroz noć bi ga ubili, a to su radili, «narodni odbornici» heroji koji su ubijali nedužne ljude.                         Odluke su donosili takozvani NOO-ri, a tada u Privlaci su bili predsjednik, Aleksandar Glavan, tajnik, Branko Zanki, blagajnik, Mate Skoblar, a članovi, Mile Kurta i Mile Skoblar.                                                                                                      Za sigurno nije išlo bez blagoslova svemogućih zločinaca Ante Maštrovića, Gojka Maštrovića Leše Glavana i mnogih drugih «heroja» koji su ubijali Hrvate, samo zato jer su Hrvati.

 

Podatke prikupili ;                                                                           Zaključak dodao Ante Marijević

Darinko Pupovac                                                                          Priredio

Dr. Marko Mustać                                                                         Ante Matijević